Стихотворения Десанки Максимович (на сербском языке)

Стихотворения Десанки Максимович (на сербском языке)

KRVAVA BAJKA

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mucenickom smrcu
ceta djaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rodjeni,
isto su im tekli skolski dani,
na iste svecanosti
zajedno su vodjeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junackom smrcu
ceta djaka
u istom danu.
A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u djackoj klupi
ceta malena
i iste zadatke teske
resavala:koliko moze
putnik ako ide peske…
i tako redom.
Misli su im bile pune
i po sveskama u skolskoj torbi
besmislenih lezalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregrst istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu djepova.
I cinilo se svakom
da ce dugo
da ce vrlo dugo
trcati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvrsava.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junackom smrcu
ceta djaka
u istom danu.
Decaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa skolskog zadnjeg casa
na streljanje posli mirno
kao da smrt nije nista.
Drugova redovi celi
istog casa se uzneli
do vecnog boravista.

PREDOSECANJE

Poznala sam te kad sneg se topi
topi,i duva vetar mlak
blizina proleca dusu mi opi,
opi, pa zudno udisah zrak.
S neznoscu gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom,
i znadoh da ces biti mi drag
drag u zivotu celom.
Poznala sam te u zvonak dan
dan pijan,svez i mek.
cinja mi se vec davno znan,
znan kad te poznadoh tek

S neznoscu gledah stopa ti trag
trag na snegu belom
i znadoh da ces biti mi drag
drag u zivotu celom

Poznala sam te kad kopni led
led,dok se budi proletnji dah
kad dan je cas rumen,cas setan, bled,
kad sretno se i tuzno u isti mah.

S neznoscu gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom
i znadoh da ces biti mi drag,
drag u zivotu celom.

Gracanice

Gracanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla na nebesa vazneti,
ko Bogorodice Mileseve i Sopocana,
da druga ruka kraj tebe travu na plevi,
da ti vrane ne hodaju po paperti.

Ili tvoja zvona da bar ne tuku
ko srca predaka, Gracanice,
da bar svetitelji s tvog ikonostasa
nemaju nasih neimara ruku,
ni andjeli Simonidino lice.

Da bar nisi toliko duboko
ukopana u tu zemlju i nas same
da se nismo privikli u tebe kleti,
Gracanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla u visine uzneti.

Gracanice, da si nam bar jabuka,
da te mozemo staviti u nedra
i zagrejati studenu od starosti,
da nam bar poljima oko tebe nisu
predaka divnih rasejane kosti.

Da te bar mozemo podici na Taru,
u kalenicku portu te preneti,
zaboraviti likove po tvom oltaru.
Gracanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla na nebesa vazneti.

U ROPSTVU

Nekad smo svi znali jasno,
od najnepismenijeg seljaka
pa do gospode i dece njine,
sta je rodoljubivo i casno,
i sta treba da cine
potomci negdasnjih junaka.
Ne mogu da poznam narod
cije su pevali vrline
pesnici od Branka do sada.
Srpsko stado malo
sve do poslednjeg runa
razbilo se i osugalo.
Postali smo zemlja
robova i potkazivaca
i stokatnih zelenasa.
Pune su nam ulice sada
postovanih zlikovaca,
a zatvori nevinih robijasa.
Na ledjima kao da grbu
nosim od bola i stida,
i ulicama kad idem,
kao da mi blato baca
pogled okolnih stranaca
u lice, i svakog dana
veo mi se po veo skida
sa rugoba nasih rana.

Na buri

Svu vecer na pustom bregu
neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim
da li je covek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
svu vecer gleda
u nas beli, skromni dvor.
Pusti me, majko, nece me
umoriti hod,
breg je blizu naseg doma.
O, ja osecam da mi je rod
taj covek ili bor
sto svu vecer blizu groma
stoji i gleda u nas dvor.
Vidis li oblak crn,
ogroman, zlokoban brod
nad njim plovi
i smrt nosi?
O, majko, idi,
ti ga bar zovi
neka se skloni u nas dom
taj covek ili bor
sto svu vecer stoji i gleda
u nas beli skromni dvor.

Na pustom bregu on je sam
kao dete kad ruke skrsti
nad bolom nekim prvi put.
Pusti me da tanki moji prsti
meta budu burama zlim.
Pusti me, pusti, dobra majko,
tako je potmuo
i zao oblak
sto vitla nad njim.

MIRNO MOJE SRCE SPAVA

Snegovi, snegovi po svemu
Mirno moje srce spava
Sad mrtva ruka zaborava
blago je pala po njemu
Bilo je tuznog svega
ispod svoda neba plava
Mirno moje srce spava
Ne budite sada njega

I radost i bol je prosao
I laz i ljubav prava
Mirno moje srce spava
San je tihim korakom dosao

Ni za cim nemmam zedji ni gladi
U grudima mi sad san otkucava
Mirno mmoje srce spava

UBIJENI JELEN MLADI BALKANAC

Ne stidim se sto sam-
kako vi velite-
varvarin sa Balkana
tla prljavstine i bure.
Cucete sad
i kod nas ima neke
vama nepoznate kulture.
Vi prvo ispitujete i sumnjate
daleki ste i od rodjenih sinova,
za trpezu svoju ne posadite
svakog tudjina.
Vi mozete da pijete
a da svakom ne pruzite
case vina.

A kod nas su jos obicaji grubi
mi pustamo svakog pod svoje sleme,
kod nas se jos i s namernikom ljubi,
kod nas se podvizi zbog gostoljublja cine,
kod nas svaki covjek ima
citavo pleme
prijatelja i rodbine.

Vi,doista,imate
nekoliko miliona Hristovih kipova
na svakog covjeka po jednoga
imaju ga drumovi i polja,apsane i skole,
a kod nas,kad ljudi veruju u Boga
u sebi ga nose
i tiho mu se
skoro u snu,mole.

Vi,istina,za svaki kut zivota
imate sprava i masina,
sve ste sracunali i sve znate
izumi vasi su za divljenje,
a mi jos imamo starinske alate,
ali sve je kod nas jos zdravo
i prirodno ko glina
i umiranje,i radjanj,i zivljenje.

Vi imate citave zbirke
pravila i nauka o slobodi
o svemu se kod vas pise i pripoveda
ali mi po nepisanim zakonima
slobodno zivimo
i nekog prirodnog drzimo se reda
slicno ognju,vetru i vodi.

Kod vas je zbilja sve tacno propisano
kako se jede,govori i oblaci,
a mi kad govorimo,vicemo
i masemo rukama
i corbu glasno srcemo
i u rukavicama smo
obucu nosimo od svinjske koze,
puno je kod nas seljackih navika i stvari
i kraljevski preci nasi
doista su bili govedari.

Narod nas,zbilja,u gnevu moze da kolje
rusi i pali,
ali mi nismo oni sto smisleno tlace
mi ne smatramo da je svet celi nase polje
mi ne bismo podneli
ni urodjenik prasumski da zbog nas place.

Dusa je nasa prostrana
iako smo brojem mali.

PROLECNA PESMA

Osecam veceras dok posmatram laste
i pupoljke rane
kao srce moje polagano raste
k’o vidik u lepe, nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve vece
i lako k’o krilo,
i kako mu celo jedno nebo srece
i pakao bola ne bi dosta bilo;

kako cezne za svim sto bi zivot mog’o
lepog da mu dade,
i da mu nicega ne bi bilo mnogo;
tako su velike ceznje mu i nade.
Osecam, da dosad sve je bilo sala
moga srca vrela;
da jos nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela.

Da ima u meni cela nezna plima
reci nereceni’,
da bih srce mogla poklanajti svima
i da opet mnogo ostane ga meni.

NEKO SE SECA DETINJSTVA

Kaska sivaca masina
preko debeloga platna
za kosulje vojnika.
Poznajem dobro taj kas
zadihan kao kasalj
plucnih bolesnika.
Secam se detinjstva naseg
kad je mati sva umorna i zuta
vazdan sila:
po osam haljina,
osam kaputa,
osam kratkih kosuljica,
sve dok bi svetlost s brda
kroz prozor lila.

Nad masinom vecno nagnuta
bila su joj pleca i glava:
krpila je po sesnaest nogavica,
po sesnaest rukava;
povazdan zeljni smo bili
njenog osmeha i lica.

Zemlja bi se opasati mogla
nizom dugih poruba
sto ih je ispod igle izvukla
njena ruka,
okorela od rada gruba.

Ucutkala se masina,
digla se umorna svalja
da svetlost upali;
brdo vojnickih kosulja
oko skuta joj se valja.

Pa opet kaska igla
potrci, potrci pa stane.
Secam se detinjstva naseg,
tog vremena i svetlog i tuznog,
iz kog od igle majcine
jos nosim ostre rane.

Opomena

Cuj, recu cu ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se uciniti
duboke i meke
oci neke
asvim obicne.

Moze mi se uciniti
da tonem u zvuke,
pa cu ruke
svakom pruziti.

Moze mi se uciniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.

Ili mogu kom reci u tome
casu cudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Ucinice mi se negde u sumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke cesme.

Ucinice mi se crn leptir jedan
po teskoj vodi krilom sara
sto nekad neko reci mi ne sme.

Ucinice mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.

POKOSENA LIVADA

Livada kraj reke sanja.
Zrikavci tuzni zricu.
Pomrlih trava duse
jos lebde vrh otkosa
sto se lagano suse.
O, vi ne znate tuznu
o smrti trava pricu.
Zrikavci tuzno zricu.
Jutros dodjose neki
divovi kao hrasce
u domovinu trava;
i mrtvo pada bezbroj
ljupkih, sarenih glava;
i bezbroj neznih tela
zdenuse u plasce,
divovi kao hrasce.

Svega devojka jedna
zlatnog, okruglog oka
i trepavica beli’
leprsa na livadi
i ranjenicima deli
mirisne osmehe cedne,
umesto crvenog soka, –
devojka crvenog oka.

Sutra opet u zoru
doci ce divovi oni,
i strasne surove vile
zdenuce u sena mnoge
mirisne glave mile.
Lezace u jednom grobu
toliki milioni.
Doci ce divovi oni.

Tuzno zrikavci zricu,
cuje se do oblaka;
vecera celoga zala
zelen-konjici svoje
lepe viteze zale.
Placu nad grobovima
mrtvih, dragih junaka,
cuje se do oblaka.

MESECINA

Luta nam mesec oko sobe,
kraj strehe plovi nase,
srebrom nam napunio case,
i staklene boce obe.
Mesecinom sam se opila
cesto, zbog srece, zbog jada.
Pijmo, prijatelju, i sada,
prozorska otvori krila.
Videces, manje je slatka
casa tvog starog vina
nego kupa ova s visina.
Pijmo je. Noc je kratka.

Pijmo, prijatelju i sad skupa
ovo ponocno pice,
sve moje znaces bice
kad zadnja se isprazni kupa.

Bice ti sasvim prozirna
moja dusa i oko;
gledaces u srce duboko,
do samog dna mu nemirna.

Reci ce poteci same
obraz stati da se zari;
a mesec, krcmar stari,
iz sumske smejace se tame.

OBECALA SI DA CES BITI VECNA

Obecala si jednom u detinjstvu
da ces biti vecna,
otkle god se vracali da cemo te zateci,
kao senku ispod kucne strehe,
kao kucni prag.
Nije bilo nijedne nase plovidbe
da je nisi, kao ribarske zene,
presedela na pucini gledajuci;
nije bilo bure ni brodoloma
da nismo posle njih
pored neba ugledali i tvoje lice.

Gde god bismo se probudili,
bila si u prozoru ti i sunce;
bila si nam uvek na dohvatu ruke
kao voda,
uvek kao vazduh
prisutna i neophodna.

Obecala si nam da ces biti vecna
kao sve sto nas na svetu docekuje
i ostaje posle nas.
I kada si umirala,
cinilo se da se osecas krivom
sto nas napustas.